Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od 2012

Kao staro vino

Dok razmišljam o nekim stvarima uvijek mi se neke druge stvari vrte po glavi. Po koji put mislim da mi mozak ima neku autoimunu bolest pa se sam bori protiv sebe. Mnogi su mi rekli ako su mi noge tople da će i glava biti zdrava, ali ja sam saznanja da ako glava je čista i nogama je puno lakše stajati u mjestu ili tapkati... Pokoji put dok pišem tekstove u njih skrijem poruke koje mi s vremenom izbljede i ostaje mi gola slova, ali desi se da se poruka prenese i vidim je čim vidim tekst kao neki QRCod koji skriva sliku. Evo i sad skrivam poruku izbjegavajući je unijeti... Dok tako izbjegavam govor unutar sebe on u meni zveči i udara, bojim se samo što će se iz toga roditi, kakvu će nam tajnu prokazati... Evo uspio sam i poruku smjestiti u tih nekoliko riječi... možda ostane i odstoji, sazori i sutra mi nešto prozbori.

Korak koji fali

Jeste li primijetili kako smo uvijek korak do onog čemu težimo, kao da mi trčimo legendarnu utrku kornjače i zeca... Nije mi uvijek jasno, ali to i nije previše zabrinjavajuće jer meni štošta nije jasno, kako to dan počinje skokom ili tokom. Kad bolje razmislim... nije to toliko niti bitno jer kako god uvijek, bez greške počne, a mene dočeka nespremnog i umornog i sjetnog jer kakav god da bude nikad neće biti bolji od prošlog... Sjeta je opasna stvar, kao ono crno pod noktima, nije lijepo biti sjetan ali svi smo, barem malo... u one ljetne  dane kad samo još psi laju, a već sunce se od zamora crveni i asfalt grije glasno, ne mogu ne primijetiti kako sjeta čeka i poput kiše s mjeseca se slijeva...

Privikavanje

Kažu da se možeš priviknuti na sve vrste tuge. No, meni nije jasno kako se možeš priviknuti na jutra koja te dočekaju prazna? To nije tuga... Jer tuga je nekakav osjećaj, ali ovo... to je nešto gore, to je neka ravnodušnost, anti-radost. Jutro je zagrljeno maglom, pa niti pogled u daljinu ne možeš uspostaviti. Nekoliko pedalja od prozora, ponovno je ona prazna bjelina, anit-boja. Dan nikako da započne, a već ga je prošlo pola... 

Vječna borba

Svi smo mi abortirana djeca. Netko je u nekom trenutku isćupao dijete iz nas onim ginekološkim kliještima i ostavio veliku rupu. U želji da vratimo dijete nazad u sebe ponašamo se kao djeca, neodgovorno, umišljeno i lako se ljutimo, umjesto da budemo djeca. Djeca se raduju svemu lijepom, ne lažu, sve ih zanima, lako sklapaju prijateljstva, ne boje se reći što misle, ne boje se postaviti glupa pitanja, vole roditelje i to otvoreno kažu, nije im problem mahnuti strancu kroz zadnji prozor automobila i uvijek, baš uvijek, izvuku osmijeh i iz najumornijeg neznanca, nosić im je uvijek hladan u zimi, a lice prljavo od čokolade.

Džep

Nekako, neprimjetno noć se uvuče u kuću. No, nije to toliko niti loše, ali moram priznati kako god okreneš noć uspori kazaljke sata, ubrzava otkucaje srca i iscrtava one snove od kojih rijetki prežive jutro. Jutro je, kažu iskusniji, uvijek pametnije od noći... No, ponekad, pametnije i nije toliko privlačno. Moja konstrukcija nije stvorena za veliku hrpu emocija, već za mali džepić pun iglica, kad god gurneš ruku unutra ubode te, ne uvijek jako, ali dovoljno da naglim trzajem izvučeš ruku. S vremena na vrijeme zaboravim pa gurne ruku, ali... Noć, kao u kuću, neprimjetno uđe i u moje misli...

Ljepota sječanjskog jutra

(stariji tekst) Sada je siječanj, a lokvice kako kava zrcala smržnjena u vremenu prikazuju djelomičnu sliku neba. Svaki proloaznik ima privatan pogled u oblake, svoj zaklon od svijeta. Vrijeme je zarobljeno ili barem usporeno toliko da naizgled stoji. Ogoljele grane žude za suncem stvarajući ćipku sjenom na osušenoj travi. Tko u takvoj prirodi može pomisliti na ništa drugo nego na ljepotu?

Umjerenost

(stariji tekst) Stvarno je mudrost u umjerenosti! Baš sam nešto razmišljao o tome, a oni koji me znaju znaju da i nisam baš vićan umjerenosi, više nekim ekstremima, ali mislim da sam se spoznao dobro i da težim se barem malo umjeriti :) , ali mi baš i ne ide. Pametan čovjek zna kad mu je dosta svega, bilo to sreća, tuga, punina, praznina, mudrac zna kad je vrijeme promjene, genije stvara te promjene u želji da kontrolira svoje stanje. Nisam dosegao niti pametnog čovjeka još, kao i mnogi do sad, ali sam dovoljno svjestan, da to mogu zaključiti... Nije dovoljno vidjeti u daljini cilj kojem težiš, valja ga i doseći, ali sigurno je bolje vidjeti put s kojim možeš do tog cilja, nego bezglavo tumarati po svojim sudbini, prekriženih ruku ploviti nizvodno... Umjeće mudrosti leži u umjerenosti i to nam mora biti cilj, ali ne i apstinencija nečeg zato što smo do sad toga imali previše, ne i to je ekstrem - umjerenost je i u umjerenom izbalansiravanju ne balanisiranih težišta, nije se dovol...

Vrijeme pred kišu

(stariji tekst) To je neko praiskonsko doživljavanje prirode, osjećati prirodu pred kišu, to je najbliže što možeš prići prirodi, bar je tako sa mnom... i tad je najbolje gledati onim mutnim pogledom u daljinu, u cestu koju znaš kamo vodi, kako znaš i oblake koji se crne, koji ti kišu donosi...  e baš sam sad nešto melankoličan... ali to je isto utorak, stvarno me zatekne k'o neki lopov iza ugla i udari po glavi... Vrijeme je kao voda, koju upravo kiša vraća nazad na zemlju, kao dužnik, ma bolje kao poklon... tu vodu, kao i vrijeme, ne možeš zaustaviti ma koliko se trudio, možeš se samo nadati da neće sve kroz prste kliznuti, da će ti dlanovi zaustaviti pokoju kap vremena... da kad budeš žedan tog vremena pred kišu, možeš podijeliti s nekim te dvije-tri kapi vremena koje si čuvao okruživši ga sjećanjem u distorziji svog malog svijeta... Niti moja kap pomaže tom slapu da teče niti taj slap mari puno za nju, ali meni je važnija od cijele rijeke...  Ovo što je sad sa...