Svi
smo mi abortirana djeca. Netko je u nekom trenutku isćupao dijete iz nas onim
ginekološkim kliještima i ostavio veliku rupu. U želji da vratimo dijete nazad
u sebe ponašamo se kao djeca, neodgovorno, umišljeno i lako se ljutimo, umjesto
da budemo djeca. Djeca se raduju svemu lijepom, ne lažu, sve ih zanima, lako
sklapaju prijateljstva, ne boje se reći što misle, ne boje se postaviti glupa
pitanja, vole roditelje i to otvoreno kažu, nije im problem mahnuti strancu
kroz zadnji prozor automobila i uvijek, baš uvijek, izvuku osmijeh i iz
najumornijeg neznanca, nosić im je uvijek hladan u zimi, a lice prljavo od
čokolade.
Ne znam kako je to kod drugih, ali moj radni stol je sve samo ne stol - naime zatrpan je papirima koje sam trebao odraditi ili koje sam odradio, zatrpan CD-ima i kablovima i sve što više gledam sve mi više liči na onu sivu masu i zavijutke u mojoj glavi koje i ne koristim najbolje kao niti stol. U ovo veće kada zvuk hladnjaka mojeg pc-a jedinu neprirodnu buku stvara pokušavam se prisjetiti inspiracije kojoj se u zadnje vrijeme opirem. Nažalost, ne uspijevam. Prisjetim se tu i tamo neke slike iz bliže i dalje prošlosti, mirisa buhtli u maminoj kuhinji, tople ruke nakon grudanja, prve riječi tata na koju sam reagirao, a srce preskoči jedan otkucaj... na pitanje "trudna si?" i onaj osmjeh koji nepogrešivo vrišti "DA!", prvi pad i puse da prođe, slatkog mirenja nakon, ne baš slatke svađe... I onda u jednom blistavom oku, nekoga koga poznajem s lakoćom, otkrijem, kao novčić skrivena u džepu, inspiracija navire u prste. Vrisne mi na usne i iscrta mi osmjeh, a ja se vrati...
Primjedbe
Objavi komentar