Snovi tek vrede, kad s tobom osede, kad s tobom ostare…

Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku: 

Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim…

Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh na licu redom su mi rekli da i ponudili neko od svojih kaseta (to su naprave s kojih se nekad slušala glazba – za one koji su odrasli na mp3-cama). Bilo je tu svega i svačega, od šumova u kojima sam razabrao nekakvo brbljanje i smijeh na nekom koncertu, do albuma Pub i Celovečerni The Kid sa svojim pjesmama… shvatio sam onda da taj tip ima malo viška soli u glavi i da bi bilo dobro bolje ga slušati… moram još napomenuti da u isto vrijeme, baš kako to i biva, i suprotan spol mi je na neki način oduzimao pažnju. Počeo sam intenzivno slušanje Balaševića… moram priznati u isto vrijeme kad i Queen i Iron Maiden (ali to je za neku drugu priču)… došla je 89. i sve je već tada počelo smrdjeti na mržnju i zlo koje će i do dan danas ostavljati zadah na ovim prostorima… sada shvaćam da je to počelo i prije (ako je ikad prestalo), ali tada sam ja počeo kužiti te stvari… Balašević mi je postao svjetionik u tim olovnim godinama, tim prljavim devedesetim… ekavica mi nije predstavljala problem čak sam inzistirao da se pjevaju u izvornom obliku, pa tako nikad nisam pjevao: «nije pjesma ova», već «nije pesma ova»… znam da je to glupo, ali mi je imalo drugačiji štih… negdje isto vrijeme razvijao sam ljubav i prema Formuli 1, i jednom tipu po imenu Freddie Mercury… bitno znati za donji dio teksta.

Došle devedesete i sve s njima što su one nosile… frajere koji su čistili uši ključevima od auta i sve što vredi više nije vredelo… a ja sam prešao u ilegalu… moj ukus je prešao u ilegalu… javno sam iznosio svoju ljubav prema F1 (a pogotovo prema jednom frajeru s prezimenom Senna), a u glazbi sam isticao Queen. Prvi šamar sam dobio kada je Freddie umro 91. – šok i nevjerica, pa kako jedan takav lik da umre… užas… ali eto, imam njegove albume… užas… doduše bilo mi je lakše nikad neće više stići postati obični čovjek i neće me moći razočarati… onda uz neke loše i manje loše stvari koje su mi se izdogađale, otputujem u Mladenovac, grad pored Beograda (jedna priča koji mnogi znaju detalje, ali ne i cijelu priču) i tamo kupim još brdo kaseta sa Đoletovim (sad sam ga tako počeo zvati) pjesmama (d-mol, Buba Erdelja… sve one STARE koje su održavale plamen na životu nama s druge strane grane)… neke od kaseta sam toliko puta slušao da je jedna traka i pukla… i onda dođe 1. maj 1994. gledam svoju 5. sezonu F1 i pogine drugi moj heroj, idol, buntovnik s razlogom, genije Ayrton Senna… čekaj i Senna je poginuo… sad me je već bilo i strah za Đoleta, znam da je on ratnik kao i ja… samo za tuđu čast, ali opet, dva od tri… moraš se bojati za onog trečeg, hoćeš nećeš… nije mi ni na kraj pameti došlo da će svo to ludilo stati i da će Đole i meni jedno reći: 

Dobro veće, moje dame. Dobro veće gospodo…

I to se je desilo 1997. u Ljubljani dvorana Tivoli, gdje sam rekao fuck it i plakao kao nikad prije, ali niti poslije… Tada sam prvi puta vidio Đoleta, sve pjesme sam znao napamet, ali moram reći da nisam bio jedini tamo koji je znao sve pjesme napamet…

Tada mi se javila želja da se rukujem s čovjekom koji me održao normalnim u nenormalnim okolnostima, ali što jedan (sada student) tu može… kupiti kartu i jednostavno dušu ostaviti neka pluta negdje iznad tog koncerta… Tada sam napisao svoj prvi komentar na koncert i na stranicama od Fan kluba mi je izašao tekst… bio sam više nego ponosan tad, a i sada se sa smiješkom toga sjetim.

Kroz godine Đole mi je sa svojom poezijom bojao dane, punio baterije, ali moram priznati da mi je i pokazao kako fini dečki mogu biti i mangupi, ali na onaj fini način, na onaj način da djevojci kažu lijepu riječ, ali i u taj celofan umotaju i koji put nekakav bezobrazluk… 

kako spava il' tome slično…

I da to mnoga vrata otvara… i oči… i srca…

U jednom trenutku sad ne znam jel' to bio tulum ili nešto tome slično, u jednom neboderu u Rijeci, s jednom Jelenom (koja mi je i sad draga, ali više se iz nekog razloga ne čujemo – vjerojatno sam ja nešto krivo napravio ili rekao) došao do zaključka kako se i ona i ja okružujemo s ljudima koji slušaju Đoleta (ne nužno da ga kuže, ali ga slušaju). «Hm» rekoh i ostavih taj otisak negdje u glavi. Onda sam počeo ispitivati ljude čim bi mi se dopali, «ej, slušaš li ti Đoleta» i svi do jednog bi rekli «Da», doduše rekli bi neki da su im stare pjesme bolje od ovih novih, ali svi bi rekli «Da». I tada shvatih da sam izašao iz ilegale… bilo je tu pokušaja od nekih mangupa da me vrate tamo nazad, ali sad sam ja imao i koje zrno soli u glavi i koji kilogram previše da bi ostao hladan i povukao se, već nakon što bih izrecitirao svoju litaniju o Đoletu s povišenim tonom, oni bi se povukli u mrak od kuda su i došli… e da su barem tamo i ostali (opet se gubim… nazad na priču)…

No, bilo je tu još koncerata… bilo je i djevojaka – nećemo da se lažemo… bilo je više pokušaja nego uspjeha, ali ne smiju se uspjesi samo tako odbaciti…

2005. upoznao sam jednu smiješnu, šuškavu slavonku čudnoga imena (još jedna – sad sam imena ignorirao jer sam shvatio da vrijede koliko i tinta s kojom su napisana), i bila je zanimljiva i bila je blentava i… a što da vam kažem… znala je sve citate Đoletove… i prvi puta da djevojka ne padne na citate Đoletove, već ja… eto… no neću više o njoj, jer kako se ispostavilo postala je ljubav koja je rodila meni dvoje nevjerojatnih vanzemaljaca koji su mi pokazali put u još neke od drugih pjesama istog autora… da ga ne spominjem previše… 

Sine moj, sve su to barabe…

Doduše meni je sumnjivo bio u startu s tim Đoletom, jer kao da sam u nekom BigBrotheru, a on piše pjesmu o meni jer eto voli gledati kako nekakav bezveznjak živi i umjesto da pita kako si kaže:

Pa, dobro, gde si ti?

... ili kako ne voli Baneta… No, danas, kada sam malo odrastao i posjedio znam da me snima… ali o mojim paranojama s psihijatrom… Samo ću još dodati da su se neki anđeli dobro nasmijali kada smo mi razdijelili prstenje na svatovima.

No što se je tu sve izdogađalo: završih faks, zaposlih se i preselih se (iz Čabra u Đurđevac), napravih kuću i tako to sve što odrasli rade, ali dane sam brojao od koncerta do koncerta… sad ih je već 6 (znam da nije veliki broj, ali stvar je logistike više nego volje)…

E, sad ovdje u Đurđevcu prvo upoznah tri žene koje mi na prvu odmah imale onu iskricu u oku zvijezde padalice koja se dobije samo promatranjem u daljinu slušajući provincijalku… i ja odmah u glavu… slušate li vi đoleta… odgovor je naravno bio «Da». A, moj već pomenuti «Hm» počeo je sve više odzvanjati… Moram priznati da su te osobe… te tri žene… glupo bi bilo reći dame, jer iako su nedvojbeno, one su ipak prije žene… svaka na svoj način gurnule me prema onome razlogu ovog teksta.

Jednom, s tada meni nepoznatim bosancem, zarazne inteligencije i čuđenjem koji graniči s djetetom, natezao se, ma bolje rečeno - frajerisali se mi tko bolje zna Đoleta… moram reći da nakon dugo vremena u takvoj razmjeni sam ostao s ne riješenim rezultatom, ali kao trofej sam uzeo činjenicu da je on bio do kuće soboslikara naših života, ali nije smogao hrabrosti da pozvoni… KUKAVICA pomislih, a rekoh mu: «Kukavico, pa samo stisneš dugme!», rekoh i dodah (požalio sam odmah čim sam izustio tu rečenicu): «Da sam ja u Novom Sadu i da dođem do njegove kuće, ja bi pozvonio. Nisam ja kukavica.» Više sam ja tu htio poentirati, nego ono ja ću to napraviti, iako od 1988. želim se barem rukovati s tim tipom.

I mic po mic, koncert po koncert, album po album, e da jednu laž sam progurao kroz ovaj tekst, a sad je vrijeme da kažem istinu… 1997. nije bila situacija kada sam najviše plakao, više je to neriješeno sa situacijom kada sam gledao film o Vasi u Osijeku… i tada sam kao malo dijete ispuhivao nos jer nije išlo samo na oči nego i na nos… užas… no dobro…

Mic po mic… dođe i 2017. godina i pošto sam ja nastavnik lokalne gimnazije (neću reklamirati, ali svi u gimnaziji to znaju) moj razred… u stvari razred gdje sam ja razrednik, jer više sam ja njihov nego što su oni moji… to su tinejđeri ne pripadaju oni nikome… svijet pripada njima… odlučila ta ekipa da idu u Bugarsku na maturalac, a za povrat da se stani, između ostalo i u Novom Sadu. Kao što se može zaključiti iz teksta svi koji me znaju su me odmah pitali «Ideš li do Đoletove kuće?», a ja umjesto da kažem: «Pa, ići ću, ako bude vremena. Moram ipak pripaziti na klince.» Ja, kreten kakav jesam, naravno da sam rekao: «Ne da idem do kuće, već ću mu i pozvoniti.» Ne znajući mene ljudi u potpunosti, odmahnuli su u razgovoru nevidljivom rukom, svi osim one šuškave slavonke, koja zna koliko ludih gena spava u meni i plašila me riječima: «A, šta ako ti on otvori…», a ja još uvijek misleći da je moram osvajati na dnevnoj razini izigravam frajera: «Pa onda ću reći Đole, može slika?». Komentar njezin tada je bio: «Ti nisi normalan!», ali to je više u našoj kući u zraku, nešto kao u zagorju 0,5 promila alkohola…

I dođe taj dan 29. lipnja i mi stigli u Novi Sad. Meni se čvor u crijevima toliko zapetljao da nisam mogao niti jesti (oni koji me znaju znaju da je to problem). «Ništa», rekoh si «put pod noge i do Jovana Cvijića, a kad tamo dođeš onda ćeš skupljati hrabrost.»

I krenuh, prvo sam na sveznajućem dr. Google i njegovoj inačici google.maps našao adresu koju sam tražio (adresa je skrivena i samo oni koji je znaju neka je znaju oni koji je ne znaju ne trebaju je niti znati) i krenuo… Moram priznati da je čudan osjećaj prolaziti ulicama o kojima si se naslušao… Dositejeva, Kisačka (Bela lađa)… kako bi to opisao… kao da si najveći fan Tolkina i da si u jednom trenutku shvatio da Shire postoji i da si sad tamo… eto, tako. Nije mi dugo trebalo da nađem ulicu… (google majstore)… ali kuću… e to je bio problem… jer su nekakve vile u toj ulici… i gledajući u njih rekoh si… pa Đole nemoj mi reći da živiš u njima, jer ćeš me razočarati… kako se ispostavilo kasnije nije on ipak sposoban za takvo što…

Našao kuću na broju tom i tom i da pozvonio sam… i… što onda… i ništa… FUCK… si rekoh u bradu… odmaknuh se od kuće… «Neće mi nitko vjerovati da sam pozvonio…»… i onda ona masivna vrata se otvore, a Đole s rukama u đepovima izađe van… a ja kreten kakav jesam, upitam: «Đole, može slika…» i ne čekajući odgovor krenem prema njemu… a on, ja vjerujem da je tako bilo, uvidio kako mi iz đepova ispadaju njegovi stihovi, te kako i u mom osmjehu odjekuje Laloški vals kaže… «Ne radim to obično, ali ajde…»

Kasnije samo kao šlag na torti, žena mi šuškavim glasom, putem Vibera napiše vidjevši sliku svojeg blentavog muža i njegovog svjetionika: «Ti nisi normalan!». Kao da to, lutko, nisi znala od prvog dana u Severinu na Kupi… Nisam normalan, ali san koji je posjedio skupa sa mnom mi se ostvario… i sad mogu reći da sam ipak ja veći frajer od veselog bosanca, da one tri žene imaju razloga sjediti na kavi sa mnom, a da ako nekom treba mogu mu ja dati neke mp3-ce od Đorđa Balaševića jer imam sve...

A slika... slika je ovdije...