(stariji tekst)
To je neko praiskonsko doživljavanje prirode, osjećati prirodu pred kišu, to je najbliže što možeš prići prirodi, bar je tako sa mnom... i tad je najbolje gledati onim mutnim pogledom u daljinu, u cestu koju znaš kamo vodi, kako znaš i oblake koji se crne, koji ti kišu donosi... e baš sam sad nešto melankoličan... ali to je isto utorak, stvarno me zatekne k'o neki lopov iza ugla i udari po glavi...
Vrijeme je kao voda, koju upravo kiša vraća nazad na zemlju, kao dužnik, ma bolje kao poklon... tu vodu, kao i vrijeme, ne možeš zaustaviti ma koliko se trudio, možeš se samo nadati da neće sve kroz prste kliznuti, da će ti dlanovi zaustaviti pokoju kap vremena... da kad budeš žedan tog vremena pred kišu, možeš podijeliti s nekim te dvije-tri kapi vremena koje si čuvao okruživši ga sjećanjem u distorziji svog malog svijeta...
Niti moja kap pomaže tom slapu da teče niti taj slap mari puno za nju, ali meni je važnija od cijele rijeke... Ovo što je sad samo je sad i nikad više, osim u nekom iskrivljenom sjećanju, osim u prepričavanjima samom sebi u teškim, besanim noćima šestog desetljeća života, stoga daj si malo safta za suhe dane starosti, daj si vica da se možeš smijati i onda kad ti unuci djecu imaju, kad je sivo sve i tvoja mrena, kosa i sjećanje...
Primjedbe
Objavi komentar