Preskoči na glavni sadržaj

Umjerenost

(stariji tekst)
Stvarno je mudrost u umjerenosti! Baš sam nešto razmišljao o tome, a oni koji me znaju znaju da i nisam baš vićan umjerenosi, više nekim ekstremima, ali mislim da sam se spoznao dobro i da težim se barem malo umjeriti :) , ali mi baš i ne ide. Pametan čovjek zna kad mu je dosta svega, bilo to sreća, tuga, punina, praznina, mudrac zna kad je vrijeme promjene, genije stvara te promjene u želji da kontrolira svoje stanje. Nisam dosegao niti pametnog čovjeka još, kao i mnogi do sad, ali sam dovoljno svjestan, da to mogu zaključiti... Nije dovoljno vidjeti u daljini cilj kojem težiš, valja ga i doseći, ali sigurno je bolje vidjeti put s kojim možeš do tog cilja, nego bezglavo tumarati po svojim sudbini, prekriženih ruku ploviti nizvodno...

Umjeće mudrosti leži u umjerenosti i to nam mora biti cilj, ali ne i apstinencija nečeg zato što smo do sad toga imali previše, ne i to je ekstrem - umjerenost je i u umjerenom izbalansiravanju ne balanisiranih težišta, nije se dovoljno niti je to dobro odreći se slatkog jer smo do sada sladili sve i svašta, nego naći takav omjer da ćemo izbalansirati potrebu i želju, mogućnost i ugodu... to je konačni cilj, to je put koji je mnogo važniji od našeg trenutnog raspoloženja, obiteljsko/ekonomskog/socijalnog i inog stanja, samo tada ćemo biti mudri da se ponašamo u istoj mjeri sretni i tužni kada je za to potrebno, da plačemo kada je vrijeme plača, da se smijemo kad situacija zahtjeva, kada to tijelo želi... Umjesto da zjapimo prazni i potrošeni glupo se hihotamo na najbolje ironije MontyPayton Show-a umorni od polupraznih zezancija za zagrijavanje... Da zaplačemo za najbliže i one koje stvarno volimo, a ne na neki Hollywood-ski filmić o kojem ćemo sutra samo znati kako korica izgleda... Da znamo reči: "Volim te!", kad to osjetimo, a ne kad bi se to trebalo reči ili kad se to od nas traži... Da budemo sretni kad nam je lijepo, a ne da uvijek tražimo ono zadnje: "E, da mi se još samo to desi..."

Mjerilo svega si TI, i SVE je mjerilo tebe! Ne dopusti da ti u tome SVEMU jedino TI nedostaje!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Stol

Ne znam kako je to kod drugih, ali moj radni stol je sve samo ne stol - naime zatrpan je papirima koje sam trebao odraditi ili koje sam odradio, zatrpan CD-ima i kablovima i sve što više gledam sve mi više liči na onu sivu masu i zavijutke u mojoj glavi koje i ne koristim najbolje kao niti stol. U ovo veće kada zvuk hladnjaka mojeg pc-a jedinu neprirodnu buku stvara pokušavam se prisjetiti inspiracije kojoj se u zadnje vrijeme opirem. Nažalost, ne uspijevam. Prisjetim se tu i tamo neke slike iz bliže i dalje prošlosti, mirisa buhtli u maminoj kuhinji, tople ruke nakon grudanja, prve riječi tata na koju sam reagirao, a srce preskoči jedan otkucaj... na pitanje "trudna si?" i onaj osmjeh koji nepogrešivo vrišti "DA!", prvi pad i puse da prođe, slatkog mirenja nakon, ne baš slatke svađe... I onda u jednom blistavom oku, nekoga koga poznajem s lakoćom, otkrijem, kao novčić skrivena u džepu, inspiracija navire u prste. Vrisne mi na usne i iscrta mi osmjeh, a ja se vrati...

Snovi tek vrede, kad s tobom osede, kad s tobom ostare…

Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku:  Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim… Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh n...

Mrak

Mrak je jedna čudna tvar. U njoj se lako izgubiš, u njoj teško išta vidiš, ali svijetlo u njoj jače svijetli, ruke imaju čvršći stisak, a riječi su sporije i udaraju poput koraka koji nas prate dok hodamo u strahu. U mraku se skrivaju najveći strahovi, u mraku se rađaš i u mrak umireš, a opet u mraku su svi tvoji bezobrazluci, svi snovi, sva obećanja uklesana i dovoljno je da ugasiš svijetlo da se sjetiš stvari zaboravljene. U mraku se spava, a u mraku su najgore nesanice. Pokoji put mislim da mrak nije nedostatak svijetla, već je svijetlo nedostatak mraka... mislim to u pozitivnom svijetlu/mraku. Jedino u što sam donekle siguran, jer u ništa nisam siguran u potpunosti, da i mrak putuje brzinom svjetlosti.