Jeste li primijetili kako smo uvijek korak do onog čemu težimo, kao da mi trčimo legendarnu utrku kornjače i zeca... Nije mi uvijek jasno, ali to i nije previše zabrinjavajuće jer meni štošta nije jasno, kako to dan počinje skokom ili tokom. Kad bolje razmislim... nije to toliko niti bitno jer kako god uvijek, bez greške počne, a mene dočeka nespremnog i umornog i sjetnog jer kakav god da bude nikad neće biti bolji od prošlog... Sjeta je opasna stvar, kao ono crno pod noktima, nije lijepo biti sjetan ali svi smo, barem malo... u one ljetne dane kad samo još psi laju, a već sunce se od zamora crveni i asfalt grije glasno, ne mogu ne primijetiti kako sjeta čeka i poput kiše s mjeseca se slijeva...
Ne znam kako je to kod drugih, ali moj radni stol je sve samo ne stol - naime zatrpan je papirima koje sam trebao odraditi ili koje sam odradio, zatrpan CD-ima i kablovima i sve što više gledam sve mi više liči na onu sivu masu i zavijutke u mojoj glavi koje i ne koristim najbolje kao niti stol. U ovo veće kada zvuk hladnjaka mojeg pc-a jedinu neprirodnu buku stvara pokušavam se prisjetiti inspiracije kojoj se u zadnje vrijeme opirem. Nažalost, ne uspijevam. Prisjetim se tu i tamo neke slike iz bliže i dalje prošlosti, mirisa buhtli u maminoj kuhinji, tople ruke nakon grudanja, prve riječi tata na koju sam reagirao, a srce preskoči jedan otkucaj... na pitanje "trudna si?" i onaj osmjeh koji nepogrešivo vrišti "DA!", prvi pad i puse da prođe, slatkog mirenja nakon, ne baš slatke svađe... I onda u jednom blistavom oku, nekoga koga poznajem s lakoćom, otkrijem, kao novčić skrivena u džepu, inspiracija navire u prste. Vrisne mi na usne i iscrta mi osmjeh, a ja se vrati...
Primjedbe
Objavi komentar