Kažu da se možeš priviknuti na sve vrste tuge. No, meni nije jasno kako se možeš priviknuti na jutra koja te dočekaju prazna? To nije tuga... Jer tuga je nekakav osjećaj, ali ovo... to je nešto gore, to je neka ravnodušnost, anti-radost. Jutro je zagrljeno maglom, pa niti pogled u daljinu ne možeš uspostaviti. Nekoliko pedalja od prozora, ponovno je ona prazna bjelina, anit-boja. Dan nikako da započne, a već ga je prošlo pola...
Ne znam kako je to kod drugih, ali moj radni stol je sve samo ne stol - naime zatrpan je papirima koje sam trebao odraditi ili koje sam odradio, zatrpan CD-ima i kablovima i sve što više gledam sve mi više liči na onu sivu masu i zavijutke u mojoj glavi koje i ne koristim najbolje kao niti stol. U ovo veće kada zvuk hladnjaka mojeg pc-a jedinu neprirodnu buku stvara pokušavam se prisjetiti inspiracije kojoj se u zadnje vrijeme opirem. Nažalost, ne uspijevam. Prisjetim se tu i tamo neke slike iz bliže i dalje prošlosti, mirisa buhtli u maminoj kuhinji, tople ruke nakon grudanja, prve riječi tata na koju sam reagirao, a srce preskoči jedan otkucaj... na pitanje "trudna si?" i onaj osmjeh koji nepogrešivo vrišti "DA!", prvi pad i puse da prođe, slatkog mirenja nakon, ne baš slatke svađe... I onda u jednom blistavom oku, nekoga koga poznajem s lakoćom, otkrijem, kao novčić skrivena u džepu, inspiracija navire u prste. Vrisne mi na usne i iscrta mi osmjeh, a ja se vrati...
Primjedbe
Objavi komentar