Kratki tekstovi

Svi smo mi abortirana djeca. Netko je u nekom trenutku isćupao dijete iz nas onim ginekološkim kliještima i ostavio veliku rupu. U želji da vratimo dijete nazad u sebe ponašamo se kao djeca, neodgovorno, umišljeno i lako se ljutimo, umjesto da budemo djeca. Djeca se raduju svemu lijepom, ne lažu, sve ih zanima, lako sklapaju prijateljstva, ne boje se reći što misle, ne boje se postaviti glupa pitanja, vole roditelje i to otvoreno kažu, nije im problem mahnuti strancu kroz zadnji prozor automobila i uvijek, baš uvijek, izvuku osmijeh i iz najumornijeg neznanca, nosić im je uvijek hladan u zimi, a lice prljavo od čokolade.

Nekako, neprimjetno noć se uvuče u kuću. No, nije to toliko niti loše, ali moram priznati kako god okreneš noć uspori kazaljke sata, ubrzava otkucaje srca i iscrtava one snove od kojih rijetki prežive jutro. Jutro je, kažu iskusniji, uvijek pametnije od noći... No, ponekad, pametnije i nije toliko privlačno. Moja konstrukcija nije stvorena za veliku hrpu emocija, već za mali džepić pun iglica, kad god gurneš ruku unutra ubode te, ne uvijek jako, ali dovoljno da naglim trzajem izvučeš ruku. S vremena na vrijeme zaboravim pa gurne ruku, ali... Noć, kao u kuću, neprimjetno uđe i u moje misli...

(stariji tekst) Sada je siječanj, a lokvice kako kava zrcala smržnjena u vremenu prikazuju djelomičnu sliku neba. Svaki proloaznik ima privatan pogled u oblake, svoj zaklon od svijeta. Vrijeme je zarobljeno ili barem usporeno toliko da naizgled stoji. Ogoljele grane žude za suncem stvarajući ćipku sjenom na osušenoj travi. Tko u takvoj prirodi može pomisliti na ništa drugo nego na ljepotu?

(stariji tekst) Stvarno je mudrost u umjerenosti! Baš sam nešto razmišljao o tome, a oni koji me znaju znaju da i nisam baš vićan umjerenosi, više nekim ekstremima, ali mislim da sam se spoznao dobro i da težim se barem malo umjeriti :) , ali mi baš i ne ide. Pametan čovjek zna kad mu je dosta svega, bilo to sreća, tuga, punina, praznina, mudrac zna kad je vrijeme promjene, genije stvara te promjene u želji da kontrolira svoje stanje. Nisam dosegao niti pametnog čovjeka još, kao i mnogi do sad, ali sam dovoljno svjestan, da to mogu zaključiti... Nije dovoljno vidjeti u daljini cilj kojem težiš, valja ga i doseći, ali sigurno je bolje vidjeti put s kojim možeš do tog cilja, nego bezglavo tumarati po svojim sudbini, prekriženih ruku ploviti nizvodno... Umjeće mudrosti leži u umjerenosti i to nam mora biti cilj, ali ne i apstinencija nečeg zato što smo do sad toga imali previše, ne i to je ekstrem - umjerenost je i u umjerenom izbalansiravanju ne balanisiranih težišta, nije se dovol...

(stariji tekst) To je neko praiskonsko doživljavanje prirode, osjećati prirodu pred kišu, to je najbliže što možeš prići prirodi, bar je tako sa mnom... i tad je najbolje gledati onim mutnim pogledom u daljinu, u cestu koju znaš kamo vodi, kako znaš i oblake koji se crne, koji ti kišu donosi...  e baš sam sad nešto melankoličan... ali to je isto utorak, stvarno me zatekne k'o neki lopov iza ugla i udari po glavi... Vrijeme je kao voda, koju upravo kiša vraća nazad na zemlju, kao dužnik, ma bolje kao poklon... tu vodu, kao i vrijeme, ne možeš zaustaviti ma koliko se trudio, možeš se samo nadati da neće sve kroz prste kliznuti, da će ti dlanovi zaustaviti pokoju kap vremena... da kad budeš žedan tog vremena pred kišu, možeš podijeliti s nekim te dvije-tri kapi vremena koje si čuvao okruživši ga sjećanjem u distorziji svog malog svijeta... Niti moja kap pomaže tom slapu da teče niti taj slap mari puno za nju, ali meni je važnija od cijele rijeke...  Ovo što je sad sa...