Preskoči na glavni sadržaj

Vrijeme pred kišu

(stariji tekst)
To je neko praiskonsko doživljavanje prirode, osjećati prirodu pred kišu, to je najbliže što možeš prići prirodi, bar je tako sa mnom... i tad je najbolje gledati onim mutnim pogledom u daljinu, u cestu koju znaš kamo vodi, kako znaš i oblake koji se crne, koji ti kišu donosi... e baš sam sad nešto melankoličan... ali to je isto utorak, stvarno me zatekne k'o neki lopov iza ugla i udari po glavi...

Vrijeme je kao voda, koju upravo kiša vraća nazad na zemlju, kao dužnik, ma bolje kao poklon... tu vodu, kao i vrijeme, ne možeš zaustaviti ma koliko se trudio, možeš se samo nadati da neće sve kroz prste kliznuti, da će ti dlanovi zaustaviti pokoju kap vremena... da kad budeš žedan tog vremena pred kišu, možeš podijeliti s nekim te dvije-tri kapi vremena koje si čuvao okruživši ga sjećanjem u distorziji svog malog svijeta...

Niti moja kap pomaže tom slapu da teče niti taj slap mari puno za nju, ali meni je važnija od cijele rijeke... Ovo što je sad samo je sad i nikad više, osim u nekom iskrivljenom sjećanju, osim u prepričavanjima samom sebi u teškim, besanim noćima šestog desetljeća života, stoga daj si malo safta za suhe dane starosti, daj si vica da se možeš smijati i onda kad ti unuci djecu imaju, kad je sivo sve i tvoja mrena, kosa i sjećanje...



Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Snovi tek vrede, kad s tobom osede, kad s tobom ostare…

Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku:  Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim… Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh n...
4 komentara
Pročitajte više

Stol

Ne znam kako je to kod drugih, ali moj radni stol je sve samo ne stol - naime zatrpan je papirima koje sam trebao odraditi ili koje sam odradio, zatrpan CD-ima i kablovima i sve što više gledam sve mi više liči na onu sivu masu i zavijutke u mojoj glavi koje i ne koristim najbolje kao niti stol. U ovo veće kada zvuk hladnjaka mojeg pc-a jedinu neprirodnu buku stvara pokušavam se prisjetiti inspiracije kojoj se u zadnje vrijeme opirem. Nažalost, ne uspijevam. Prisjetim se tu i tamo neke slike iz bliže i dalje prošlosti, mirisa buhtli u maminoj kuhinji, tople ruke nakon grudanja, prve riječi tata na koju sam reagirao, a srce preskoči jedan otkucaj... na pitanje "trudna si?" i onaj osmjeh koji nepogrešivo vrišti "DA!", prvi pad i puse da prođe, slatkog mirenja nakon, ne baš slatke svađe... I onda u jednom blistavom oku, nekoga koga poznajem s lakoćom, otkrijem, kao novčić skrivena u džepu, inspiracija navire u prste. Vrisne mi na usne i iscrta mi osmjeh, a ja se vrati...
Objavi komentar
Pročitajte više

Treći čin

U potrazi za riječima ostao sam prazan. U potrazi za objašnjenjem ostao sam prazan. U potrazi za utjehom naišao na njega. Kad se razmišlja o drami uvijek je ona u grčkom modelu tročinka. U prvom se činu nametnu likovi sa svojom osobnošću i svojim problemima. Svojim ograničenjima i svojim nadama. U prvom se činu, u svojoj potrazi za putom meni nametnuo jedan lik koji je pevao rečima koje su odzvanjale u meni. Posložio je u meni i sreću i tugu na prava mjesta. I ja sam se onda mogao posložiti na pravo mjesto. U prvom se činu poslažu uloge, a pisac ili slikar opisuje likove. Moji likovi su bili u bojama, iako nisam baš bio svjestan svih tih boja tada, ali prevladavala je žuta, citron žuta, kao niti gledatelj kada gleda tročinku. Bilo je tu svega, likova koji su bili epizodisti, likovi veći od života, mali miševi, razne Vase i kćerke koje se kupaju tama da su vidljive kroz trsku i šaš. U tom prvom činu svatko je želio povući priču na svoj 14 kolosjek, na drugom peronu lijevo, a u uhu...
Objavi komentar
Pročitajte više