Svi
smo mi abortirana djeca. Netko je u nekom trenutku isćupao dijete iz nas onim
ginekološkim kliještima i ostavio veliku rupu. U želji da vratimo dijete nazad
u sebe ponašamo se kao djeca, neodgovorno, umišljeno i lako se ljutimo, umjesto
da budemo djeca. Djeca se raduju svemu lijepom, ne lažu, sve ih zanima, lako
sklapaju prijateljstva, ne boje se reći što misle, ne boje se postaviti glupa
pitanja, vole roditelje i to otvoreno kažu, nije im problem mahnuti strancu
kroz zadnji prozor automobila i uvijek, baš uvijek, izvuku osmijeh i iz
najumornijeg neznanca, nosić im je uvijek hladan u zimi, a lice prljavo od
čokolade.
Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku: Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim… Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh n...
Primjedbe
Objavi komentar