Preskoči na glavni sadržaj

Umjerenost

(stariji tekst)
Stvarno je mudrost u umjerenosti! Baš sam nešto razmišljao o tome, a oni koji me znaju znaju da i nisam baš vićan umjerenosi, više nekim ekstremima, ali mislim da sam se spoznao dobro i da težim se barem malo umjeriti :) , ali mi baš i ne ide. Pametan čovjek zna kad mu je dosta svega, bilo to sreća, tuga, punina, praznina, mudrac zna kad je vrijeme promjene, genije stvara te promjene u želji da kontrolira svoje stanje. Nisam dosegao niti pametnog čovjeka još, kao i mnogi do sad, ali sam dovoljno svjestan, da to mogu zaključiti... Nije dovoljno vidjeti u daljini cilj kojem težiš, valja ga i doseći, ali sigurno je bolje vidjeti put s kojim možeš do tog cilja, nego bezglavo tumarati po svojim sudbini, prekriženih ruku ploviti nizvodno...

Umjeće mudrosti leži u umjerenosti i to nam mora biti cilj, ali ne i apstinencija nečeg zato što smo do sad toga imali previše, ne i to je ekstrem - umjerenost je i u umjerenom izbalansiravanju ne balanisiranih težišta, nije se dovoljno niti je to dobro odreći se slatkog jer smo do sada sladili sve i svašta, nego naći takav omjer da ćemo izbalansirati potrebu i želju, mogućnost i ugodu... to je konačni cilj, to je put koji je mnogo važniji od našeg trenutnog raspoloženja, obiteljsko/ekonomskog/socijalnog i inog stanja, samo tada ćemo biti mudri da se ponašamo u istoj mjeri sretni i tužni kada je za to potrebno, da plačemo kada je vrijeme plača, da se smijemo kad situacija zahtjeva, kada to tijelo želi... Umjesto da zjapimo prazni i potrošeni glupo se hihotamo na najbolje ironije MontyPayton Show-a umorni od polupraznih zezancija za zagrijavanje... Da zaplačemo za najbliže i one koje stvarno volimo, a ne na neki Hollywood-ski filmić o kojem ćemo sutra samo znati kako korica izgleda... Da znamo reči: "Volim te!", kad to osjetimo, a ne kad bi se to trebalo reči ili kad se to od nas traži... Da budemo sretni kad nam je lijepo, a ne da uvijek tražimo ono zadnje: "E, da mi se još samo to desi..."

Mjerilo svega si TI, i SVE je mjerilo tebe! Ne dopusti da ti u tome SVEMU jedino TI nedostaje!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Snovi tek vrede, kad s tobom osede, kad s tobom ostare…

Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku:  Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim… Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh n...

Stol

Ne znam kako je to kod drugih, ali moj radni stol je sve samo ne stol - naime zatrpan je papirima koje sam trebao odraditi ili koje sam odradio, zatrpan CD-ima i kablovima i sve što više gledam sve mi više liči na onu sivu masu i zavijutke u mojoj glavi koje i ne koristim najbolje kao niti stol. U ovo veće kada zvuk hladnjaka mojeg pc-a jedinu neprirodnu buku stvara pokušavam se prisjetiti inspiracije kojoj se u zadnje vrijeme opirem. Nažalost, ne uspijevam. Prisjetim se tu i tamo neke slike iz bliže i dalje prošlosti, mirisa buhtli u maminoj kuhinji, tople ruke nakon grudanja, prve riječi tata na koju sam reagirao, a srce preskoči jedan otkucaj... na pitanje "trudna si?" i onaj osmjeh koji nepogrešivo vrišti "DA!", prvi pad i puse da prođe, slatkog mirenja nakon, ne baš slatke svađe... I onda u jednom blistavom oku, nekoga koga poznajem s lakoćom, otkrijem, kao novčić skrivena u džepu, inspiracija navire u prste. Vrisne mi na usne i iscrta mi osmjeh, a ja se vrati...

Mrak

Mrak je jedna čudna tvar. U njoj se lako izgubiš, u njoj teško išta vidiš, ali svijetlo u njoj jače svijetli, ruke imaju čvršći stisak, a riječi su sporije i udaraju poput koraka koji nas prate dok hodamo u strahu. U mraku se skrivaju najveći strahovi, u mraku se rađaš i u mrak umireš, a opet u mraku su svi tvoji bezobrazluci, svi snovi, sva obećanja uklesana i dovoljno je da ugasiš svijetlo da se sjetiš stvari zaboravljene. U mraku se spava, a u mraku su najgore nesanice. Pokoji put mislim da mrak nije nedostatak svijetla, već je svijetlo nedostatak mraka... mislim to u pozitivnom svijetlu/mraku. Jedino u što sam donekle siguran, jer u ništa nisam siguran u potpunosti, da i mrak putuje brzinom svjetlosti.