Treći čin

U potrazi za riječima ostao sam prazan.

U potrazi za objašnjenjem ostao sam prazan.

U potrazi za utjehom naišao na njega.

Kad se razmišlja o drami uvijek je ona u grčkom modelu tročinka. U prvom se činu nametnu likovi sa svojom osobnošću i svojim problemima. Svojim ograničenjima i svojim nadama. U prvom se činu, u svojoj potrazi za putom meni nametnuo jedan lik koji je pevao rečima koje su odzvanjale u meni. Posložio je u meni i sreću i tugu na prava mjesta. I ja sam se onda mogao posložiti na pravo mjesto. U prvom se činu poslažu uloge, a pisac ili slikar opisuje likove. Moji likovi su bili u bojama, iako nisam baš bio svjestan svih tih boja tada, ali prevladavala je žuta, citron žuta, kao niti gledatelj kada gleda tročinku. Bilo je tu svega, likova koji su bili epizodisti, likovi veći od života, mali miševi, razne Vase i kćerke koje se kupaju tama da su vidljive kroz trsku i šaš. U tom prvom činu svatko je želio povući priču na svoj 14 kolosjek, na drugom peronu lijevo, a u uhu zviždi kalo lagani vjetrić u svojoj sivoj pelerini jedan zvuk laloškog valsa i tjera me da budem bolji, da postane od sporednog lika protagonist u svojoj priči. I roditelji i rodbina cijela koja je utjecala na moj životni put se opisuje i objašnjava, onako uz put, kao nebitno u bitnom ili je možda obrnuto. U tom prvom činu osjeća se i velike krize, kao u pravim dramama, gdje će ti na kraju biti žao konja, gdje se osjeća tamjan u odronu moćne rijeke i gdje su se wonabe carevi malo zaigrali. Kulisa je posložena u jednom malom mjestu, daleko od svega u zelenilu naslonjenom na brda izniklih iz mora. Sve je namješteno za pustolovinu.

Drugi čin počinje odlaskom, kao Frodo ili Bilbo tražio sam svoj prsten. Nisam ga imao, ali svejedno je moć postojala. S jedne strane Kleta gora (Mount Doom) s okom neuspjeha koje sve vidi do pitoresknih krajeva odrastanja i smiraja uspjeha nadvijalo se na mene. Sada su glasovi bili glasniji, sada su upute bile jasnije. Vremena je bilo još uvijek u neograničenim količinama, a sve sam pozdravljao s: „Pa, dobro gde si ti? Baš sam ovih dana hteo da te zovnem.“ Kad bi sjeo sa svojim suputnicima od Mure pa do Morave pričali bi drugo, o muzici, a što drugo. I uvijek, poput duha, kroz koprenu osmjeha pojavio bi se dobri duh Petra Pana, gospodara panonske ravnice i prosuo bi čilim pred moje noge.  Vidio sam krajeve mnoge, od uvala ispod velikih planina, malih, skrivenih plaža koje se čuvaju kao one zone kod žene koje znaš samo u onim trenutcima. U svojem slowmotionu poput magle u ravnici pokrio sam puteve, krajeve i upijao ljude gdje sam stigao. Kada je trebalo moj je metak putovao dugo, a kada je trebalo bacao bih novčić u zdenac i pitao bih zlatnu ribicu koje želje da joj ispunim. Drugi čin bi donio male zaplete za svemir i sada mi se oni čine malima, ali sjećanje je smiješna lupa – pa mi sitne stvar uveliča. Školovao se i napravio sliku za svoju majku koju može staviti na tabletić kao one maturalne slike na lokalnom korzou nakon što sam sam previše snivao i previše plivao u tim mutim vodam sna. I taman kad sam odustao od djela sebe, tama kada je siva prestala biti siva već je prelazila u crnu, kazaljke se baš u tom trenutku sklopiše i pronađem prsten za suputnicu svoju koja je izrasla u ravnici, pored rijeke koja se ulijeva u Veliku rijeku. Čudnoimena me zagrlila jako, a i sad me grli jako kad god me uplaši sjaj milion zvijezda što se nebom popale. U tom odlasku, došao sam u prelijepi kraj koji liči na The Shire i dijeli zrak koji se udiše i tamo negdje oko Žabnog ili Bačkoj Palanci. Upoznao sam i Bubu Erdelju, sve moguće intelektualce koji važno vrte palce, vile i poete kistom. Upoznao sam i jednog koji je odrastao u zemlji šljivika i za koga mogu reći da nemam meni jedne strane dok je on na drugoj strani. Rekao bih da je zaljubljenik u senke, ali to bi bilo previše očito. U tom činu posjetile mi i dvije duše na odrađivanju neke svemirske kazne kako bi mene napravile ocem, čovjekom i pokazale što je pravi osmjeh. Ta dva vanzemaljca su kamen koji me drži tu da ne odletim, održavaju me normalnim i pokazuju tko sam i koliko sam već ovdje. Moja srce, mozak i kalendar. Uglavnom sam provodio dane s onom Čudnoimenom u oslušavanju našeg kapetana spore plovidbe, što u živo, a što u življe. Otkrivao svoje tajne, pokazivao sam joj svoje rane koje je ona u najboljoj mjeri koristila dvojako. Kad joj treba stisne ih da krvarim, a kad meni treba onda ih previje. Taj ples i danas traje i nadam se da će trajati i još koje vrijeme.

Treći čin, kao u svakoj grčkoj tragediji donosi smrt sa sobom. Iako nije direktno moja, dio mene sigurno je. Ta smrt je neminovna, očekivana, ali i dalje okrutna. Otrgnula je iz mene ono čisto, ono dijete koje zna da ga mati čeka kad se vrati s puta. Polomila je bagrenje, rashladila maglu i omaglila poglede. Od jednog grada napravila prazninu. Od bijelih ruža i ružmarina tugu. Frajer trećeg čina i u smrti ili usprkos nje spojio je spojene i dalje ostao svoj. Krivim ja tog Frajera za svašta pa ću ga i za ovu tugu. On je od tuge napravio nauku. Treći čin donio je i katarzu, baš kao već pomenute tragedije. U želji da ga pratim, imitiram ili da idem putokazom njegovih riječi, postao sam svoj, svoj i njen. A Frajer mi i iz čunja s kojim je otisnut u vječnost i dalje pjevuši svoje blues gledajući svijet sa strane.

Pa sretan ti put… i vidimo se…