Preskoči na glavni sadržaj

Liba libi glize lep

Dok dva moja anđel spavaju sklopljenih krila i dok ja ovako u cik noći još se borim s poslom, pomalo utopljen u misli kako vrijeme neprestano dokazuje svoju moć trošenja i najokorjelih i najtromijih ljudi. Nešto mi na prozoru ocrtava stare sjene, pa se sjetim i dana kada sam ja bio anđeo sklopljenih krila, kad sam i ja bio ponos nekome kad bih rekao da je 2+3=5 i kad sam znao izgovoriti onu ključnu rečenicu: "Riba ribi grize rep!", a ne: "Liba libi glize lep!"... lijepa su to vremena, ali mislim da je ljepše imati svoje anđele nego biti nečiji anđeo. 
Ma, djeca su čudo u svakom pogledu, oni su nam brojčanik koji nam točno i bez muljanja pokazuje koliko dugo smo ovdje i koliko dugo još možemo ostati - koliko nas trebaju. Jedni je problem, u toj cijeloj priči, što ih više gledam dok se natječu tko će više brže spavati, što i mi njih sve više trebamo...

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stol

Ne znam kako je to kod drugih, ali moj radni stol je sve samo ne stol - naime zatrpan je papirima koje sam trebao odraditi ili koje sam odradio, zatrpan CD-ima i kablovima i sve što više gledam sve mi više liči na onu sivu masu i zavijutke u mojoj glavi koje i ne koristim najbolje kao niti stol. U ovo veće kada zvuk hladnjaka mojeg pc-a jedinu neprirodnu buku stvara pokušavam se prisjetiti inspiracije kojoj se u zadnje vrijeme opirem. Nažalost, ne uspijevam. Prisjetim se tu i tamo neke slike iz bliže i dalje prošlosti, mirisa buhtli u maminoj kuhinji, tople ruke nakon grudanja, prve riječi tata na koju sam reagirao, a srce preskoči jedan otkucaj... na pitanje "trudna si?" i onaj osmjeh koji nepogrešivo vrišti "DA!", prvi pad i puse da prođe, slatkog mirenja nakon, ne baš slatke svađe... I onda u jednom blistavom oku, nekoga koga poznajem s lakoćom, otkrijem, kao novčić skrivena u džepu, inspiracija navire u prste. Vrisne mi na usne i iscrta mi osmjeh, a ja se vrati...
Objavi komentar
Pročitajte više

Snovi tek vrede, kad s tobom osede, kad s tobom ostare…

Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku:  Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim… Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh n...
4 komentara
Pročitajte više

Mrak

Mrak je jedna čudna tvar. U njoj se lako izgubiš, u njoj teško išta vidiš, ali svijetlo u njoj jače svijetli, ruke imaju čvršći stisak, a riječi su sporije i udaraju poput koraka koji nas prate dok hodamo u strahu. U mraku se skrivaju najveći strahovi, u mraku se rađaš i u mrak umireš, a opet u mraku su svi tvoji bezobrazluci, svi snovi, sva obećanja uklesana i dovoljno je da ugasiš svijetlo da se sjetiš stvari zaboravljene. U mraku se spava, a u mraku su najgore nesanice. Pokoji put mislim da mrak nije nedostatak svijetla, već je svijetlo nedostatak mraka... mislim to u pozitivnom svijetlu/mraku. Jedino u što sam donekle siguran, jer u ništa nisam siguran u potpunosti, da i mrak putuje brzinom svjetlosti. 
Objavi komentar
Pročitajte više