Dok dva moja anđel spavaju sklopljenih krila i dok ja ovako u cik noći još se borim s poslom, pomalo utopljen u misli kako vrijeme neprestano dokazuje svoju moć trošenja i najokorjelih i najtromijih ljudi. Nešto mi na prozoru ocrtava stare sjene, pa se sjetim i dana kada sam ja bio anđeo sklopljenih krila, kad sam i ja bio ponos nekome kad bih rekao da je 2+3=5 i kad sam znao izgovoriti onu ključnu rečenicu: "Riba ribi grize rep!", a ne: "Liba libi glize lep!"... lijepa su to vremena, ali mislim da je ljepše imati svoje anđele nego biti nečiji anđeo. Ma, djeca su čudo u svakom pogledu, oni su nam brojčanik koji nam točno i bez muljanja pokazuje koliko dugo smo ovdje i koliko dugo još možemo ostati - koliko nas trebaju. Jedni je problem, u toj cijeloj priči, što ih više gledam dok se natječu tko će više brže spavati, što i mi njih sve više trebamo...