Jeste li primijetili kako smo uvijek korak do onog čemu težimo, kao da mi trčimo legendarnu utrku kornjače i zeca... Nije mi uvijek jasno, ali to i nije previše zabrinjavajuće jer meni štošta nije jasno, kako to dan počinje skokom ili tokom. Kad bolje razmislim... nije to toliko niti bitno jer kako god uvijek, bez greške počne, a mene dočeka nespremnog i umornog i sjetnog jer kakav god da bude nikad neće biti bolji od prošlog... Sjeta je opasna stvar, kao ono crno pod noktima, nije lijepo biti sjetan ali svi smo, barem malo... u one ljetne dane kad samo još psi laju, a već sunce se od zamora crveni i asfalt grije glasno, ne mogu ne primijetiti kako sjeta čeka i poput kiše s mjeseca se slijeva...