Kažu da se možeš priviknuti na sve vrste tuge. No, meni nije jasno kako se možeš priviknuti na jutra koja te dočekaju prazna? To nije tuga... Jer tuga je nekakav osjećaj, ali ovo... to je nešto gore, to je neka ravnodušnost, anti-radost. Jutro je zagrljeno maglom, pa niti pogled u daljinu ne možeš uspostaviti. Nekoliko pedalja od prozora, ponovno je ona prazna bjelina, anit-boja. Dan nikako da započne, a već ga je prošlo pola...