Preskoči na glavni sadržaj

Liba libi glize lep

Dok dva moja anđel spavaju sklopljenih krila i dok ja ovako u cik noći još se borim s poslom, pomalo utopljen u misli kako vrijeme neprestano dokazuje svoju moć trošenja i najokorjelih i najtromijih ljudi. Nešto mi na prozoru ocrtava stare sjene, pa se sjetim i dana kada sam ja bio anđeo sklopljenih krila, kad sam i ja bio ponos nekome kad bih rekao da je 2+3=5 i kad sam znao izgovoriti onu ključnu rečenicu: "Riba ribi grize rep!", a ne: "Liba libi glize lep!"... lijepa su to vremena, ali mislim da je ljepše imati svoje anđele nego biti nečiji anđeo. 
Ma, djeca su čudo u svakom pogledu, oni su nam brojčanik koji nam točno i bez muljanja pokazuje koliko dugo smo ovdje i koliko dugo još možemo ostati - koliko nas trebaju. Jedni je problem, u toj cijeloj priči, što ih više gledam dok se natječu tko će više brže spavati, što i mi njih sve više trebamo...

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Snovi tek vrede, kad s tobom osede, kad s tobom ostare…

Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku:  Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim… Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh n...
4 komentara
Pročitajte više

Stol

Ne znam kako je to kod drugih, ali moj radni stol je sve samo ne stol - naime zatrpan je papirima koje sam trebao odraditi ili koje sam odradio, zatrpan CD-ima i kablovima i sve što više gledam sve mi više liči na onu sivu masu i zavijutke u mojoj glavi koje i ne koristim najbolje kao niti stol. U ovo veće kada zvuk hladnjaka mojeg pc-a jedinu neprirodnu buku stvara pokušavam se prisjetiti inspiracije kojoj se u zadnje vrijeme opirem. Nažalost, ne uspijevam. Prisjetim se tu i tamo neke slike iz bliže i dalje prošlosti, mirisa buhtli u maminoj kuhinji, tople ruke nakon grudanja, prve riječi tata na koju sam reagirao, a srce preskoči jedan otkucaj... na pitanje "trudna si?" i onaj osmjeh koji nepogrešivo vrišti "DA!", prvi pad i puse da prođe, slatkog mirenja nakon, ne baš slatke svađe... I onda u jednom blistavom oku, nekoga koga poznajem s lakoćom, otkrijem, kao novčić skrivena u džepu, inspiracija navire u prste. Vrisne mi na usne i iscrta mi osmjeh, a ja se vrati...
Objavi komentar
Pročitajte više

Treći čin

U potrazi za riječima ostao sam prazan. U potrazi za objašnjenjem ostao sam prazan. U potrazi za utjehom naišao na njega. Kad se razmišlja o drami uvijek je ona u grčkom modelu tročinka. U prvom se činu nametnu likovi sa svojom osobnošću i svojim problemima. Svojim ograničenjima i svojim nadama. U prvom se činu, u svojoj potrazi za putom meni nametnuo jedan lik koji je pevao rečima koje su odzvanjale u meni. Posložio je u meni i sreću i tugu na prava mjesta. I ja sam se onda mogao posložiti na pravo mjesto. U prvom se činu poslažu uloge, a pisac ili slikar opisuje likove. Moji likovi su bili u bojama, iako nisam baš bio svjestan svih tih boja tada, ali prevladavala je žuta, citron žuta, kao niti gledatelj kada gleda tročinku. Bilo je tu svega, likova koji su bili epizodisti, likovi veći od života, mali miševi, razne Vase i kćerke koje se kupaju tama da su vidljive kroz trsku i šaš. U tom prvom činu svatko je želio povući priču na svoj 14 kolosjek, na drugom peronu lijevo, a u uhu...
Objavi komentar
Pročitajte više