Jeste li primijetili kako smo uvijek korak do onog čemu težimo, kao da mi trčimo legendarnu utrku kornjače i zeca... Nije mi uvijek jasno, ali to i nije previše zabrinjavajuće jer meni štošta nije jasno, kako to dan počinje skokom ili tokom. Kad bolje razmislim... nije to toliko niti bitno jer kako god uvijek, bez greške počne, a mene dočeka nespremnog i umornog i sjetnog jer kakav god da bude nikad neće biti bolji od prošlog... Sjeta je opasna stvar, kao ono crno pod noktima, nije lijepo biti sjetan ali svi smo, barem malo... u one ljetne dane kad samo još psi laju, a već sunce se od zamora crveni i asfalt grije glasno, ne mogu ne primijetiti kako sjeta čeka i poput kiše s mjeseca se slijeva...
Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku: Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim… Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh n...
Primjedbe
Objavi komentar