Kažu da se možeš priviknuti na sve vrste tuge. No, meni nije jasno kako se možeš priviknuti na jutra koja te dočekaju prazna? To nije tuga... Jer tuga je nekakav osjećaj, ali ovo... to je nešto gore, to je neka ravnodušnost, anti-radost. Jutro je zagrljeno maglom, pa niti pogled u daljinu ne možeš uspostaviti. Nekoliko pedalja od prozora, ponovno je ona prazna bjelina, anit-boja. Dan nikako da započne, a već ga je prošlo pola...
Bilo je to proljeće 2017. godine kada sam kao razrednik… ne ovaj tekst ne počinjem s 2017. Trebam početi s 1988. jer tada sam prvi puta slušao jednog autora po imenu Đorđe Balašević (tada sam razmišljao kako netko uopće s takvim imenom može uspjeti, ali… kasnije sam shvatio vrijednost koju ime ima), album je bio Bezdan, a mene je pogodila jedna (tada sam je shvaćao tako) ljubavna balada Ne lomite mi bagrenje… Zaboravih dodati da sam rođen 1977. tako da sam s nepunih 11 godina već počeo taj put… no, gdje sam ja ono stao… album Bezdan, pjesma Ne lomite mi bagrenje… mislio sam da je domet moderne glazbe Roxette i UB40, tada me je autor iz Novog Sada ošamario svojoj poezijom… ali nisam ja nasjeo na to, nisam se ja dao knedlama u grlu na njegovom urliku: Okanite se njih, jer sve ću da vas polomim… Nakon nekoliko dana skupio sam hrabrost i pitao sam svoje prijatelje (koji su redom bili stariji od mene, svi osim jednog) znaju li oni za tog nekog Balaševića… uz osmjeh n...
Primjedbe
Objavi komentar