Uvijek sam se pitao kako to da pišem... Mislim od kuda poriv... Svi koji me znaju znaju i da puno pričam... pa kako onda to da još nešto želim reći... i to riječima crno-na-bijelo... Na podravskoj terasi, gledajući jutro koje crći poput tave s tek ubačenim jajem na oko, shvatih... pričam da bi nekom objasnio nešto, a pišem da bi sebi objasnio nešto drugo... Pričam zbog drugih, iako znam da ti drugi i nisu uvijek sretni s mojom pričom, a pišem zbog sebe, iako znam da niti ja nisam uvijek sretan s mojom pričom. Nije me strah da ću jednom prestati pisati, kao neki olinjali, stari i istrošeni pisac, koji u nekoj birtijetini reciklira svoje stihove o debeloj konobarici, niti me je strah da ću u jednom trenutku zašutjeti i više niti riječ progovoriti, već me je strah da neću imati što nekom me reći i da neću imati što sebi napisati.